Što je multipla skleroza?
Multipla skleroza (MS) je upalna, autoimuna, demijelinizacijska bolest središnjeg živčanog sustava (mozga i kralježnične moždine). Karakterizirana je upalnom reakcijom i zatim propadanjem mijelinske ovojnice produžetaka živčanih stanica koji služe prijenosu podražaja između živčanih stanica. Na mjestima nestanka mijelinske ovojnice karakteristično je stvaranje tzv. demijelinizacijskih plakova (ožiljaka ili lezija).
Kod vedine bolesnika znaci bolesti javljaju se između 20. i 45. godine života, rijetko prije 15. i nakon 55. godine. Žene obolijevaju dva puta češde od muškaraca. Bolest je češda u zemljama smještenim između 40. i 65. stupnja sjeverne geografske širine, a vrlo je rijetka u tropima i na Dalekom istoku.
Pravi uzrok do danas nije poznat. Smatra se da multipla skleroza nije uzrokovana samo jednim uzročnikom, pa je danas najprihvatljivija teorija da je izaziva kombinacija djelovanja nekoliko različitih čimbenika, kao što su genska predispozicija, okolina i izloženost virusu tijekom djetinjstva. U vjerojatne uzroke ubrajaju se i alergijska zbivanja u samom organizmu, a kontroverzna je i teorija o traumi kao mogudem dodatnom čimbeniku nastanka bolesti. Ozljeda glave ili, pak, emocionalni šok mogudi su činitelji koji pridonose pogoršanju bolesti.
Simptomi različiti – tijek teško predvidljiv
Budući da mozak i kralježnična moždina imaju velik rezervni kapacitet, mnoga područja upale mijelinske ovojnice u početku nede dati nikakve simptome. Manje promjene koje zahvačaju mijelinsku ovojnicu usporavaju provođenje živčanih impulsa i obično ne uzrokuju pojavu simptoma bolesti, ali se smatra da su odgovorne za razvoj simptoma opće slabosti na koju se bolesnici često žale. Simptomi ovise o mjestu zahvačanja i jačini upale mijelinske ovojnice produžetaka živčanih stanica. To je razlog zbog čega su simptomi različiti, a tijek bolesti teško predvidljiv.
U većine bolesnika simptomi se pojavljuju povremeno, a s napredovanjem bolesti mogu se mijenjati u jakosti i trajanju. Početni simptomi najčešde su subjektivne smetnje osjeta, smanjenje vidne oštrine, gubljenje snage u jednom ili više ekstremiteta, dvoslike, poremečaji ravnoteže i vrtoglavice, smetnje kontrole mokrenja i stolice. Moguči su i poremečaji koordinacije pokreta, tremor, skandiran govor, pojava spasticiteta i mentalni poremečaji.
Bolest može imati benigni ili maligni tijek, a prema obliku može biti relapsno-remitentna, sekundarno progresivna, primarno progresivna i progresivno relapsirajuda. Predviđanje progresije je složeno, a klasifikacija bolesti s vremenom se mijenja. Ponašanje bolesti prvih nekoliko godina najbolji je vodič i bolesniku i liječniku za pretpostavljanje daljnjeg tijeka.
Najčešći oblik bolesti, u otprilike 85 posto slučajeva je relapsno-remitentni. Kod tog oblika javljaju se faze pogoršanja, odnosno akutni napadi (šubovi, egzacerbacije, relapsi) za vrijeme kojih dolazi do pojave novih simptoma, ili se postoječi pogoršaju. Akutni napadi nastupaju u vremenu od nekoliko dana ili tjedan do dva, traju jedan do tri mjeseca. Pračeni su razdobljima povlačenja bolesti (remisija), u kojima se stanje bolesnika vrača na ono koje je postojalo prije pogoršanja bolesti, ili može zaostati određeno manje oštećenje. Između šubova nema napredovanja bolesti. Razmak između dva maha bolesti može trajati samo nekoliko mjeseci, no najčešće iznosi godinu do dvije, a mogu se očekivati i znatno dulja razdoblja. U 70 do 80 posto oboljelih prvi napad se povlači bez vidljivih posljedica. Drugi dolazi u nepredvidivu roku; u otprilike 25 posto oboljelih stanje se pogoršava godinu dana nakon početka bolesti, a u pet posto bolesnika mnogo kasnije – nakon deset i više godina. Relapsi su češći u prvim godinama bolesti, njihovo trajanje opčenito je dulje od početnog napada, s tendencijom da se s vremenom i produlji. Broj relapsa ne utječe na definitivnu invalidnost. Poremečaji funkcije osjeta i moždanih živaca, uključujući vidni živac, povlače se brže od ispada pokretljivosti.
U sekundarno progresivnoj multiploj sklerozi nakon faza pogoršanja ne slijedi potpun oporavak nego su s vremenom oštećenja sve veća, postoji kontinuirana progresija bolesti s kratkim razdobljima poboljšanja ili stabilizacije. Progresija je brža što je bolest počela kasnije i što je krači razmak između prva dva maha bolesti.
U rijetkim slučajevima postoji stalna progresija oštečenja s gubitkom određenih funkcija i sposobnosti, pa govorimo o primarno progresivnoj multiploj sklerozi.
U progresivno relapsirajudoj multiploj sklerozi bolest se progresivno pogoršava od samog početka, ali još uvijek ima veča, akutna pogoršanja, s ili bez oporavka na stupanj prije pogoršanja bolesti ili relapsa.
Predviđanje progresije je komplicirano, a klasifikacija bolesti se s vremenom mijenja. Ponašanje bolesti prvih nekoliko godina najbolji je vodič i bolesniku i liječniku za pretpostavljanje daljnjih događaja, odnosno tijeka bolesti.
Bez karakteristična testa ili simptoma Multiplu sklerozu nije lako dijagnosticirati, jer ne postoji određeni test kojim bi se bolest mogla nepobitno dokazati, kao što ne postoji ni karakterističan simptom.
Dijagnostika mora početi detaljnim uzimanjem povijesti bolesti i kliničkim pregledom oboljelog. Slijede laboratorijski testovi, kojima se isključuju drugi moguči uzroci simptoma. Karakteristične pretrage kojima se dokazuje bolest svakako su analiza cerebrospinalnog likvora, evocirani moždani potencijali, magnetska rezonanca mozga i vratne, a po potrebi i cijele kralježnice.
Cerebrospinalni likvor (tekudina koja obavija mozak i leđnu moždinu), koji se dobiva lumbalnom punkcijom, najvažniji je za dijagnozu, s obzirom na to da se njegovom analizom mogu identificirati stanice i bjelančevine koje se nalaze u njemu. U tri četvrtine bolesnika nalazi se blago povišenje limfocita, tipičan je nalaz plazma stanica (nema ih u likvoru zdravih osoba) te umjereno povečanje bjelančevina. Osobito gama-globulina IgG, čije relativno povedanje među likvorskim bjelančevinama upučuje na njegovo stvaranje u samom središnjem živčanom sustavu, a to je karakteristično za multiplu sklerozu.
Evociranim moždanim potencijalima (vidni, slušni, somatosenzorni) ispituje se funkcija pogođenih putova. Pomodu njih se može dokumentirati prostorna razasutost lezija i dobiti jasniji uvid u tijek bolesti.
Danas je nezaobilazna magnetska rezonanca, s obzirom na to da se njome mogu vizualizirati područja upale i demijelinizacije u mozgu i kralježničnoj moždini, mjeriti njihova veličina i broj te procjenjivati “svježina” oštečenja.
Terapijski pristup
U liječenju razlikujemo liječenje pogoršanja bolesti te dugotrajni tretman usporavanja napredovanja bolesti i liječenje simptoma.
Kako se vjeruje da je uzrok pogoršanja bolesti upala mijelina, u liječenju pogoršanja koristimo protuupalne lijekove, ponajprije kortikosteroide, koji osim toga djeluju i imunosupresijski te antiproliferacijski. Najčešde se intravenozno daje metilprednizolon u dozi od 500 – 1000 mg/dan, tri do pet dana (tzv. pulsna terapija). Kontraindikacije za primjenu kortikosteroida su aktivna upala, loše regulirana šečerna bolest ili psihoza.
Od 1993. se u sprječavanju napredovanja bolesti koriste interferoni beta kao jedna od najboljih vrsti imunomodulacijskog liječenja koje mijenja prirodni tijek bolesti. Njihov mehanizam djelovanja nije u potpunosti poznat, ali se zna da imaju antivirusni, imunomodulacijski i antiproliferativni učinak. U svijetu se upotrebljavaju i rekombinirani beta interferoni – glikozilirani oblik kao interferon beta 1a, koji se proizvode iz stanica sisavaca, zbog čega su po svojoj strukturi sličniji prirodnom humanom beta interferonu te neglikozilirani oblik kao interferon beta 1b, koji se proizvodi iz kultura bakterije E. coli.
Do danas je u svijetu provedeno nekoliko važnih kliničkih studija kojima se testirala i uspoređivala učinkovitost pojedinih navedenih interferona u liječenju oboljelih od različitih oblika multiple skleroze, prije svega od relapsno-remitentnog oblika.
Uspoređivala se učinkovitost liječenja ovisno o: vrsti primijenjenog beta interferona u odnosu na drugi primijenjeni beta interferon ili placebo; učestalosti primjene lijeka (jednom tjedno, tri puta tjedno, svaki drugi dan); duljini primjene lijeka (godinu, dvije, više godina); načinu primjene (s.c. = subkutano, pod kožu, i.m. = intramuskularno, u mišid); dozi primijenjenog lijeka; invalidnosti na početku i na kraju primjene lijeka prema tzv. EDSS skali (skala invaliditeta kojom se invaliditet oboljelih od MS boduje od 0 za uredan neurološki status, do 10 kad nastupa smrt bolesnika).
Vrijednost pojedinog beta interferona ocjenjivala se brojem pogoršanja bolesti u bolesnika, napredovanjem bolesti, smanjenjem invaliditeta za 1 bod prema EDSS skali, smanjenjem broja aktivnih demijelinizacijskih lezija otkrivenih magnetskom rezonancom te smanjenjem opsežnosti lezija otkrivenih također magnetskom rezonancom u razdoblju primjene lijeka u bolesnika.
Nuspojave primjene navedenih beta interferona su: “flue-like” simptomi (simptomi gripe), promjene kože na mjestu primjene, povišeni jetreni testovi, depresija, alergija, promjene u krvnoj slici (anemija, citopenija).
Osim beta interferona, i drugi lijekovi (Copolymer-1 i mitoxantrone) naznačuju pozitivan terapeutski učinak, a registrirani su u Europi i/ili Sjevernoj Americi, te još neki lijekovi i postupci kao što su plazmafereza, cjelovito zračenje limfnih čvorova, intravenozna primjena imunoglobulina (IgG) i primjena imunosupresivnih lijekova.
Trenutačno je u fazi istraživanja učinkovitost nekoliko desetaka novih lijekova. Najviše se očekuje od tzv. pametnih lijekova, kao što su monoklonska protutijela, s obzirom na to da se pretpostavlja kako bi trebala biti učinkovita selektivno na pojedini segment u mehanizmu nastanka bolesti. Velika su očekivanja i od kombinacije različitih vrsta lijekova u tretiranju te bolesti. Za teže slučajeve oboljelih primjenjuje se nova tehnika – transplantacija matičnih stanica.
U liječenju simptoma bolesti od koristi su i lijekovi i postupci koji smanjuju spasticitet (mišidni relaksansi, anksiolitici, neki antiepileptici, botulinum toksin, fizikalna terapija), ublažavaju umor i malaksalost (polivitamini, pravilna prehrana i način života), smanjuju drhtanje, bol, poboljšavaju raspoloženje i pomažu reguliranju smetnji mokrenja i stolice.
Ako je vama ili nekome koga volite dijagnosticirana multipla skleroza, vjerojatno imate puno pitanja. Ovdje saznajte osnovne činjenice o MS-u, uključujući ono što istraživači vjeruju da uzrokuje MS, tko je razvija i vrste MS-a.
Uzrok multiple skleroze (MS) nije u potpunosti poznat, ali se vjeruje da je kombinacija genetskih i okolišnih čimbenika uključena u njezin razvoj.
Imunološki sustav tijela igra ključnu ulogu u MS-u. Kod osoba s MS-om, imunološki sustav pogrešno napada mijelin, sloj koji obavija živčane vlakne u središnjem živčanom sustavu, uzrokujući upalu i oštećenje živčanog tkiva. Znanstvenici vjeruju da određene vrste bijelih krvnih stanica (T-stanice) igraju ulogu u ovom napadu na mijelin.
Genetski čimbenici također igraju ulogu u razvoju MS-a. Ljudi s obiteljskom poviješću MS-a imaju povećan rizik od razvoja bolesti, a neki genetski varijanti povezani su s povećanim rizikom od razvoja MS-a.
Neki okolišni čimbenici mogu povećati rizik od razvoja MS-a, uključujući nedostatak vitamina D, pušenje, infekcije virusima kao što su Epstein-Barr virus i herpes virusi, i izloženost toksinima kao što su organska otapala i teški metali.
Međutim, iako su ovi faktori povezani s povećanim rizikom od razvoja MS-a, većina ljudi s ovim čimbenicima neće razviti MS, što sugerira da je razvoj bolesti složen proces koji uključuje kombinaciju genetskih i okolišnih čimbenika.
Postoje različite vrste multiple skleroze (MS), koje se razlikuju po tijeku bolesti i simptomima. Najčešće vrste MS-a su:
Relapsing-remitting MS (RRMS) – ovo je najčešća vrsta MS-a i karakterizira se periodima pogoršanja simptoma (relapsi) koji se smjenjuju s periodima poboljšanja (remisije).
Sekundarno progresivna MS (SPMS) – ovo se odnosi na oblik MS-a koji se razvija nakon nekoliko godina od početka RRMS-a. Kod SPMS-a, simptomi se pogoršavaju tijekom vremena, bez razdoblja remisije.
Primarno progresivna MS (PPMS) – kod ovog oblika MS-a, simptomi se postupno pogoršavaju tijekom vremena, bez razdoblja relapsa i remisije. PPMS je manje uobičajen od RRMS-a i SPMS-a.
Benigna MS – ovo je rijetka vrsta MS-a koja se karakterizira manjim simptomima i dobrim ishodom tijekom dužeg razdoblja.
Osim ovih vrsta, postoje i druge, manje uobičajene varijante MS-a, kao što su atipična MS i neuromijelitis optica (NMO), koja se ne smatra MS-om, ali ima neke sličnosti u simptomima i liječenju.
MS se može pojaviti kod bilo koje osobe, ali se najčešće dijagnosticira kod mladih odraslih osoba između 20. i 40. godine života. Žene su nešto sklonije razvoju MS-a od muškaraca. Također, ljudi koji imaju obiteljsku povijest MS-a imaju veći rizik od razvoja bolesti. Iako se MS može pojaviti u bilo kojoj etničkoj skupini, češći je u bijelaca. Neki okolišni čimbenici poput nedostatka vitamina D, pušenja i infekcija virusima također mogu povećati rizik od razvoja MS-a. Međutim, nije svaka osoba koja ima faktore rizika za razvoj MS-a će zaista dobiti bolest. Razvoj MS-a je složen proces koji uključuje kombinaciju genetskih i okolišnih čimbenika.
Simptomi multiple skleroze (MS) mogu varirati od osobe do osobe, ovisno o tome koji su dijelovi živčanog sustava oštećeni. No, neki od najčešćih simptoma MS-a uključuju:
Problemi s vidom – zamagljen vid, dvostruki vid, gubitak vida na jednom oku.
Problemi s osjetom – trnci, utrnulost ili “igle i igle” u rukama i nogama, ukočenost mišića.
Problemi s ravnotežom i koordinacijom – nestabilnost, vrtoglavica, teškoće pri hodu.
Problemi s govorom – teškoće s izgovorom riječi, promuklost, usporen govor.
Problemi s mokrenjem – učestalo ili nekontrolirano mokrenje, teškoće u mokrenju.
Umor – ozbiljan umor koji ne prolazi nakon odmora.
Problemi s kognitivnim funkcijama – poteškoće s koncentracijom, memorijom, donošenjem odluka.
Problemi s disanjem – teškoće s disanjem, otežano disanje.
Problemi s seksualnom funkcijom – smanjeni libido, poteškoće u postizanju ili održavanju erekcije.
Bol – bol u mišićima ili kostima, bol u leđima.
Ovi simptomi mogu biti blagi ili teški, privremeni ili trajni, i mogu se pogoršavati tijekom vremena. Važno je napomenuti da simptomi MS-a nisu uvijek prisutni i da se razlikuju od osobe do osobe.
Prvi znakovi multiple skleroze (MS) obično ovise o tome koji su dijelovi živčanog sustava oštećeni. No, neki od najčešćih prvih simptoma MS-a uključuju:
Problemi s vidom – zamagljen vid, dvostruki vid ili gubitak vida na jednom oku.
Trnci ili utrnulost u rukama i nogama.
Problemi s koordinacijom i ravnotežom – nestabilnost pri hodu, vrtoglavica.
Umor – ekstremni umor koji ne prolazi nakon odmora.
Problemi s mokrenjem – učestalo ili nekontrolirano mokrenje, teškoće u mokrenju.
Važno je napomenuti da simptomi MS-a nisu uvijek prisutni i da se razlikuju od osobe do osobe. Također, ovi simptomi mogu biti posljedica drugih zdravstvenih problema, stoga je važno konzultirati se s liječnikom kako bi se isključile druge moguće uzroke simptoma.
Multiple skleroza (MS) je teško dijagnosticirati zbog mnogih razloga.
Prvo, simptomi MS-a mogu biti vrlo raznoliki i oponašati druge zdravstvene probleme, što može otežati prepoznavanje bolesti. Simptomi MS-a također mogu biti prisutni samo u kratkim razdobljima i mogu se razvijati postepeno tijekom vremena, što dodatno otežava dijagnosticiranje.
Drugo, nema jednostavnog testa koji može potvrditi dijagnozu MS-a. Umjesto toga, dijagnoza se postavlja kombinacijom fizičkog pregleda, detaljne medicinske povijesti i testova koji mogu uključivati magnetsku rezonancu (MRI), testove krvi i tekućine iz kralježnične moždine.
Treće, postavljanje dijagnoze MS-a može potrajati i do nekoliko godina. Liječnici obično traže dokaze za pojavu simptoma tijekom vremena kako bi bili sigurni da je MS prisutan, jer jedan test ili simptom ne može biti dovoljan za postavljanje dijagnoze.
Zbog ovih razloga, važno je da se ljudi koji doživljavaju simptome MS-a što prije konzultiraju s liječnikom kako bi započeli proces dijagnosticiranja i započeli liječenje ako se dijagnoza MS-a potvrdi.
Multiple skleroza (MS) može se pojaviti u bilo kojoj dobi, ali obično se dijagnosticira kod ljudi između 20. i 40. godine života. Međutim, MS može započeti u ranijoj ili kasnijoj dobi.
MS je relativno rijedak kod djece, a djeca obično razvijaju rizične simptome u adolescenciji. MS kod djece može imati različite karakteristike od MS-a kod odraslih, pa se može teže dijagnosticirati. Stariji odrasli, posebno oni stariji od 50 godina, također mogu razviti MS, iako je rjeđe.
Važno je napomenuti da je dob početka samo jedan od mnogih faktora koji utječu na tijek i ozbiljnost MS-a. Simptomi i tijek bolesti mogu se razlikovati od osobe do osobe, čak i kod ljudi koji su dijagnosticirani u istoj dobi.
Multiple skleroza (MS) sama po sebi nije smrtonosna bolest, što znači da ljudi s MS-om obično ne umiru zbog same bolesti. Međutim, MS može povećati rizik od različitih komplikacija koje mogu biti ozbiljne i u nekim slučajevima smrtonosne. Na primjer, ljudi s teškim oblicima MS-a mogu biti teško pokretni, što može dovesti do komplikacija poput pneumonije ili krvnih ugrušaka.
Osim toga, MS može imati značajan utjecaj na kvalitetu života osobe, osobito ako nije adekvatno liječen. Simptomi MS-a, kao što su umor, bol i poteškoće s kretanjem, mogu otežati obavljanje svakodnevnih aktivnosti i utjecati na emocionalno i psihološko blagostanje.
Stoga, dok MS nije izravno smrtonosan, važno je da se bolest pravovremeno dijagnosticira i liječi kako bi se smanjio rizik od komplikacija i poboljšao kvalitetu života osoba s MS-om.
Multiple skleroza (MS) nije zarazna bolest i ne može se prenijeti s osobe na osobu.
U pogledu nasljeđivanja, istraživanja su pokazala da postoji neka genetska predispozicija za MS, što znači da ljudi koji imaju obiteljsku povijest MS-a imaju nešto veći rizik od razvoja bolesti u usporedbi s općom populacijom. Međutim, sama prisutnost genetske predispozicije nije dovoljna za razvoj MS-a. Također su važni različiti okolišni čimbenici, poput infekcija, pušenja i izloženosti određenim toksinima, koji mogu utjecati na razvoj bolesti.
Ukratko, MS nije zarazna i postoji neka genetska predispozicija, ali sama prisutnost genetske predispozicije nije dovoljna za razvoj bolesti, a različiti okolišni čimbenici igraju važnu ulogu.
Trenutno, nema potpunog izlječenja za multiple sklerozu (MS), ali postoje tretmani koji mogu usporiti progresiju bolesti i smanjiti simptome. Cilj liječenja MS-a je kontrolirati upalu i smanjiti rizik od novih napada, a također pomoći u održavanju kvalitete života osobe.
Lijekovi za MS mogu biti uspješni u usporavanju napredovanja bolesti i smanjenju broja napada, a fizička terapija, rehabilitacija i terapija lijekovima mogu pomoći u smanjenju simptoma i poboljšanju funkcije. Kao i kod mnogih drugih bolesti, ranije dijagnosticiranje i liječenje mogu biti ključni za postizanje najboljih ishoda.
Unatoč tome što nema potpunog izlječenja za MS, znanstvenici i istraživači aktivno traže nove načine liječenja i razvijaju nove lijekove kako bi pomogli osobama s MS-om.
Rano liječenje multiple skleroze (MS) važno je iz nekoliko razloga:
Smanjuje broj napada: Liječenje MS-a može smanjiti broj napada i njihovu težinu. Ako se MS ne liječi, napadi se mogu pogoršavati, uzrokujući trajna oštećenja.
Usporava progresiju bolesti: Liječenje MS-a može usporiti napredovanje bolesti, smanjiti upalu i oštećenje mozga i leđne moždine.
Poboljšava kvalitetu života: Rano liječenje MS-a može poboljšati kvalitetu života osobe, smanjiti simptome i poboljšati funkciju tijela.
Potencijalni rizik od nuspojava: Neki od lijekova koji se koriste za liječenje MS-a imaju potencijalne nuspojave, stoga rano liječenje može pomoći u smanjenju rizika od ozbiljnijih nuspojava i komplikacija.
Ukratko, rano liječenje MS-a važno je jer može smanjiti broj napada, usporiti progresiju bolesti, poboljšati kvalitetu života i smanjiti rizik od nuspojava. Stoga je važno da se osobe koje imaju simptome MS-a obrate liječniku radi ranog dijagnosticiranja i liječenja.
Društvo multiple skleroze Krapinsko-zagorske županije je korisnik institucionalne podrške Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva za stabilizaciju i / ili razvoj udruge
